JE LI ZA VIDEO-PRIČU DOVOLJAN JEDAN 'HOOK'?

Ilustracija prikazuje udicu (eng. hook) koja jednom ribaru služi za postavljanje mamca kojim želi nasamariti i uloviti ribu. Koja je, međutim, razlika između ribareve udice i “video-udice” (eng. video hook)?

Kad se planiraju prve dvije do tri sekunde video-priče, govori se zapravo o terminu – “video hook”. Ako prve sekunde video-priče gledateljima pobude interes, gledatelj može odlučiti nastaviti sa gledanjem. Ako je pak “hook” smješten tek na kraju ili u sredini video-priče, ili ga uopće niti nema, ne čudi stoga ako nema niti mnogo gledatelja. S tim u vezi, prva razlika između ribareve udice i “video-udice” jest ta da se riba ne može baš slobodno otrgnuti s udice, dok gledatelj, što je po sebi dobro, može u bilo kojem trenutku slobodno prestati sa gledanjem video-priče, čak i ako ga je “video-udica” u početku potaknula da ju gleda. Nije li, stoga, za video-priču ipak nedovoljno imati samo jedan “hook” – onaj početni?

Ako gledatelj prestane sa gledanjem u petoj ili sedmoj sekundi video-priče, a da se pritom ne radi o stvarnoj nezainteresiranosti za pripadajuću temu, očito je da je bio potreban još jedan “hook” – onaj drugi. Ili treći. Ili sedmi. A što to zapravo znači? To znači da video-priča ne bi smjela izgubiti na svojoj kvaliteti pružanja specifične/ih vrijednosti – bilo da u jednom trenutku skrene s teme, ili izgubi na zanimljivosti, na sažetosti, na kvaliteti produkcije, ili na čemu drugom. Tako neka video-priča može biti sačinjena od samo jednog, istog “hook-a” koji se proteže kroz čitav sadržaj, dok druga može imati i više različitih “hook” dijelova.

Postoji, međutim, i još jedna razlika između ribareve udice i “video-udice”, ovdje vrijedna spomena. Društvene mreže su jedan ocean pun “video-udica” – što onih dobronamjernih, što manje dobronamjernih; a gledatelji su odveć naviknuti da ih neće baš svaki video oduševiti. No, nije potrebno nadmetati se sa drugim “udicama”,  već se isključivo usredotočiti na vlastiti “video hook” – da bude autentičan i da, premda na prvu ne mora djelovati tako, u konačnici vodi gledatelja pravoj vrijednosti – nečemu što će mu zaista koristiti, bilo da se radi o informaciji, poruci, proizvodu, usluzi, ili nečemu drugom. Ako je tako, onda naša “video-udica” nije zaronila u ocean da nasamari čovjeka, kao što bi ribareva nasamarila ribu, nego da mu zaista pomogne riješiti njegov problem.